Klimatske promjene i klimave politike


Poljoprivredna pitanja postaje sve teže odvojiti od klimatskih promjena jer vremenski ekstremi uništavaju sve veći dio usjeva. Nove agrarne strategije ne mogu se graditi bez istovremenog suočavanja s činjenicom da se ekonomski sustav treba mijenjati.

Prizori sušom spaljenih njiva diljem regiona, uz prateće požare, su zasigurno slike koje su obilježile ovo ljeto. Posljedice rekordnih temperatura su gubici ljudskih života i ogromne materijalne štete u poljoprivredi. Preko milijun hektara obrađenih površina stradalo je pod naletom suše u regionu. U Srbiji, procijenjena šteta iznosi više od milijarde eura, u Hrvatskoj se brojka vrti oko 134 milijuna eura, dok je u BiH zabilježeno oko 300 milijuna eura gubitaka. Mada bi se na prvu loptu moglo pomisliti da su takve vrućine sporadične te da se događaju jednom u nekoliko ili više godina, stručnjaci za globalne klimatske promjene upozoravaju da će takvi scenariji u budućnosti, uz ovakvu dinamiku neprekidnog ekonomskog rasta baziranog na fosilnim resursima, postati sve češći.

Osim prihoda poljoprivrednika, štete u poljoprivredi će se direktno odraziti na sve ostale sektore prehrambene industrije poput mesne, mliječne i prerađivačke, što će za posljedicu imati više cijene svih proizvoda direktno vezanih za poljoprivrednu industriju. Iz nadležnih ministarstava kao rješenje za poljoprivrednike najavljuje se izgradnja sustava za navodnjavanje, kad se radi o poljima veličine nekoliko stotina tisuća hektara, a to je ogromna i teško izvediva investicija. Ministarstvo poljoprivrede sigurno ju neće moći realizirati u okviru budžetskih mogućnosti. Uz to, veliki broj poljoprivrednika nema vlastite resurse za takve pothvate, što se posebno odnosi na male poljoprivrednike. Rješavanje problema u agraru u kontekstu globalnog zatopljenja tehničko-tehnološkim mjerama poput navodnjavanja, modificiranja sjemena, promjene vremena sjetve itd. mogu kratkoročno pomoći poljoprivrednicima u borbi protiv klimatskih promjena. Međutim, vodeći se upozorenjima svih eminentnih stručnjaka na području klimatologije, takva rješenja su kratkog daha. Za dugoročnu stabilnost i sigurnost, posebno u kontekstu spašavanja poljoprivrede i održivosti planeta i ljudskih života, potrebno je sagledati stvari iz šire perspektive i uzeti u obzir da rješenje mora sadržavati sprečavanje daljnjeg narušavanja klime. A determinirajući faktor je kontrola emisija CO2 na globalnom nivou.

Kao što kaže Jeremy Grantham, glavni nadzornik investicija u GMO Capital (kompanija čija vrijednost imovine iznosi 106 milijardi dolara globalno) ilustrirajući snagu klimatskih promjena i utjecaj na poljoprivredu: “Ponekad u crnom humoru volim reći da je istočna Australija imala prosječne padaline posljednjih sedam godina. Prvih šest godina su bile najsušnije od kad postoje mjerenja, a sedmoj nam je voda od poplava došla do grla. Takve ‘prosječne padaline’ otežavaju poljoprivrednicima uzgoj hrane.”

Dvije strane priče o klimi

Debate i teorije o klimatskim promjenama u znanstvenim krugovima vuku korijene duboke 200 godina. No, tek od druge polovice 20. st. počinje se ozbiljnije dovoditi u pitanje čovjekov utjecaj na globalne klimatske promjene, a u kontekstu povećane emisije CO2 plinova u atmosferu, uslijed rapidne industrijalizacije upogonjene fosilnim gorivima. U 21. stoljeću mnogobrojne studije dokazale su da je čovjek uzrok globalnih klimatskih promjena, tj. da je korištenje fosilnih goriva kao izvora energije glavni uzrok globalnog zatopljenja i većine vremenskih neravnoteža što se manifestiraju kroz oluje, uragane, tajfune, suše itd. James Hansen, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na području klimatologije, s grupom autora 2016. godine napravio je studiju o nužnosti smanjivanja CO2 emisija kako bi mogli osigurati zdrav i održiv planet sljedećim naraštajima. U uvodnom dijelu studije, tvrdi se kako je SAD u historijskom kontekstu emisije CO2 po glavi stanovnika, odgovorniji 10 puta od Kine i 25 puta od Indije za povećanje ugljičnog dioksida u atmosferi na razine veće od predindustrijskog doba.

Ipak, takve studije nisu spriječile predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da ove godine iziđe iz Pariškog sporazuma, usprkos njegovoj neobvezujućoj naravi. Negacijom i diskreditacijom alarmantnih podataka i mišljenja struke, Trump je pokazao nevjerojatnu društvenu neodgovornost i potpunu nebrigu za budućnost sljedećih generacija. Kako bi ukazali na posljedice izlaska SAD-a iz Pariškog dogovora, grupa aktivista u pratnji Jamesa Hansena i organizacije Earth Guardians pokrenula je civilnu tužbu protiv SAD-a s premisom odgovornosti za očuvanja planeta za sljedeće naraštaje. Uzgred, Pariški sporazum ratificiralo je 148 država zadavši si cilj sprječavanja prosječnog godišnjeg porasta temperature na više od 1,5 stupnjeva Celzijusa, s obzirom na temperaturu predindustrijskog doba. Također, James Hansen u navedenoj studiji pokazuje kako će aktualnom stopom emisija CO2 u atmosferu, biti potrebno uložiti vrtoglavih 104 do 570 bilijuna dolara u ovom stoljeću za tehnologije ekstrakcije CO2 iz atmosfere, kao što je bioenergija za hvatanje i pohranu ugljičnih čestica. S druge strane, kad bi se stope emisije CO2 smanjile na razinu takvu koja bi onemogućila zagrijavanje na više 1,5 stupnjeva Celzijusa, metode pošumljavanja i povećanja apsorpcije CO2 u tlu u poljoprivredi, bile bi dovoljno efikasno rješenje u borbi protiv CO2 emisija.

S druge strane, postoje studije znanstvenika koji ne vjeruju u povezanost utjecaja čovjeka i CO2 emisija na klimatske promjene. Jedan od njih je profesor Roy Spencer sa univerziteta Alabama koji je sastavio studiju složenu od kojekakvih mitova, mahom već potpuno znanstveno raskrinkanih, a vezanih uz klimatske promjene. Spencerova studija je jedan običan “miš-maš”, s namjerom obmane javnosti i prikrivanja stvarnih posljedica. Spencer je dakako raskrinkan, i u mainstreamu, npr. na britanskom portalu Guardianu koji je pokazao da je njegova studija financirana sredstvima lobista industrije fosilnih goriva, no s njegovim autorskim dignitetom nisu nestali i mitovi koje je promovirao kao ni interesi naftnih kompanija. Zahvaljujući njima, zastupljenost stavova skeptika prema klimatskim promjenama možda se čini medijski ravnopravno prezentirana kao “druga strana priče” što ponekad zamagljuje činjenicu da u stručnim (akademskim) krugovima postoji gotovo pa konsenzualno razumijevanje o čovjeku kao velikom faktoru ubrzavanja klimatskih promjena. I o ovome dakako postoji studija, koja je pokazala da se 97 posto klimatoloških istraživanja provedenih u periodu 1991. i 2011. godine zaključuje kako izgaranje fosilnih goriva predstavlja izravan faktor u promjenama klime.

Klima poslije ekonomskog rasta

Pa ipak, usprkos tome, sustav postavlja drugačije prioritete. Industrija fosilnih goriva uspješno je pridobila javne politike ali i javno mišljenje na svoju stranu stvorivši društveni stav koji u izboru između ekonomskog rasta i čistog okoliša favorizira rast. Ankete koje je Gallup provodi jednom godišnje u Sjedinjenim Američkim Državama, počevši od 2000. godine, pokazuju jasan trend. Čim ekonomija malo posustane Amerikanci favoriziraju rast na uštrb okoliša. U publikaciji “Climate after Growth“, autori Asher Miller iz Postcarbon Institutea i Rob Hopkins iz Transition Movementa zaključuju kako se radi o lažnom izboru jer je kontinuirani ekonomski rast mjeren u BDP-u stvar prošlosti zbog činjenice da živimo na planetu s ograničenim resursima. Ekonomski razvoj budućnosti ne može se mjeriti kontinuiranim rastom ekonomije iako pojedine grane, npr. zelena industrija, mogu bilježiti uspone. Autori argumentiraju kako troškovi ekstrakcije fosilnih goriva postaju sve veći jer je industrija energenata primorana tražiti nove izvore poput plina i nafte iz škriljca itd. Takva ekstrakcija je skuplja od tradicionalne zbog kompleksnije tehnologije, teže dostupnosti izvora i većeg utroška vremena. To dovodi do povećanja cijena energenata, dok su prateće ekološke posljedice takvih metoda ekstrakcije fatalne.

Kontinuirani ekonomski rast baziran na fosilnim izvorima u budućnosti može biti samo još skuplji po okoliš. Ovo pak poskupljuje proizvodnju i transport hrane rezultirajući visokim cijenama gotovih poljoprivrednih proizvoda. Hrana time postaje teže dostupna najsiromašnijim klasama. S druge strane rezultat je isti kad sagledamo posljedice neprilagođenosti društava na kratkotrajne rapidne promjene u atmosferi koje rezultiraju sezonskim sušama, požarima i poplavama, a s kojima smo započeli tekst. I ovo ima dvostruke posljedice. Jedna je nemogućnost održavanja usjeva u slučajevima poplava i ispiranja plodnih polja kišom nošenih bujica, kao što je bio upravo slučaj na dalmatinskim otocima, a druga je politička nepripremljenost. Sustavi za navodnjavanje na Balkanu, s početka ove priče, zbog svojih ogromnih troškova moraju biti javnofinancirani projekti jer je njihov interes eklatantan primjer društvenog interesa. Poskupi li hrana toliko da postane nedostupna najizloženijim dijelovima društva iza nje slijede društveni nemiri, a iza njih obično ratovi.

Stoga je pitanje klimatskih promjena, na Balkanu ali i šire, postalo usko povezano s pitanjem agrarne politike, a sve zajedno poraslo je na listi društvenih i stranačkih prioriteta. Sve agrarne politike budućnosti trebaju krenuti odavde, od međusobnih utjecaja klime, poljoprivrede i dugoročnih društveno-političkih interesa. Treba u konačnici imati na umu da naše pasivno prihvaćanje klimatskih promjena leži i u njihovoj sporosti. Riječima Daniela Gilberta, psihologa s univerziteta Harvard: “Globalno zatopljenje nema ljudsko naličje, što znači da ga teško možemo percipirati kao neprijatelja, dok se u isto vrijeme klimatske promjene odvijaju dovoljno sporo da se našim umovima učine normalnima. Upravo u tome leži opasnost.”

 

PIŠE: Saša Petrović, saradnik Ama Centra

IZVOR: bilten.org

Podeli