Od uspjeha do sebe… i natrag


Mnogi od nas misle da poslovni uspjeh i materijalno blagostanje mogu riješiti sve probleme. Zastanite na trenutak i upoznajte Roberta Schenka, vrlo zanimljivog i dragog inovatora koji je postigao svjetski uspjeh i ostvario sve ono o čemu mi sanjamo… i otkrio kakva se tek tad provalija u životu otvori! Robert ju je premostio, a njegova priča daje novi pogled na život.

Violončelo sam počeo svirati s dvanaest godina, kad sam se iz Zagreba preselio u Pulu, a poslije sam ga odlučio i studirati. Diplomirao sam u Sarajevu i nastavio studij u Rotterdamu. U potkrovlju svog skvota u Den Haagu u jednom sam se trenutku odlučio za nemoguć transfer i studentski smještaj pretvorio u radionicu u kojoj je nastala najlakša, najčvršća i najljepša kutija za čelo na svijetu.

Prihvatiti uspjeh

Preko noći sam ostavio imidž umjetnika i našao se u svijetu šljakera i inovatora. Vrlo brzo uslijedio je još jedan kvantni skok, ali puno žešći. Ušao sam u svijet biznisa i novca. Najveći izazov je prihvatiti da si odjednom nešto drugo od onoga na što je okolina od tebe naviknula. Još je veći izazov prihvatiti – uspjeh. Zastrašujuće je bilo naći se licem u lice s odgovornošću da je moj životni standard samo u mojim rukama.

Redala su se priznanja na svjetskoj razini. Najprije među vodećim svjetskim violončelistima kao što su Rostropovič i Yo-Yo Ma. A kako sam asortiman proširio i na kofere za ostale glazbene instrumente, uslijedile su narudžbe Stinga, Jamiroquaia, Santane, Knopflera i mnogih drugih poznatih glazbenika.

Razmišljao sam čak, istom tehnologijom, izrađivati i sjedala za vozače Formule 1, Schumachera i Barichela. Posao je tako mogao ići dalje „razvojem“ u kojem bi bilo sve više novca i sve manje vremena za život. U takvom poslovnom svijetu jedan od najvećih poticaja je konstantna, lagana nelagoda. Tanak, jedva zamjetan strah koji se s lakoćom uguši u gomili „važnih“ poslova ili se prikrije uzbuđenjem uspjeha.

Raskrižje u 37.

Apsolutno mogu razumjeti da uspješni ljudi skliznu u drogu i alkohol u trenucima kad taj fini strah postane zamjetniji. A on postaje sve zamjetniji, takva mu je priroda, želi da ga uočimo, posvetimo mu pravu pažnju i oslobodimo ga se zauvijek. Čak je i stres dobrodošao za prikrivanje straha od susreta sa sobom.

Neuspjeh je odlično opravdanje za nastavljanje po starome jer, eto, još nije došlo naše vrijeme ili se nismo dovoljno potrudili. Uspjeh je, s druge strane, mjesto s kojeg se više nema kamo bježati osim u beskrajno ponavljanje ili samodestrukciju.

I tako sam se u 37. godini našao na raskrižju odakle samo jedan put vodi dalje, a on je vrlo nepredvidljiv i neistražen. No nije bilo izbora. Više nisam trebao raditi, putovanja mi više nisu bila izazov, nisam, zapravo, znao kako trošiti novac, a da od toga moj život postane kvalitetniji. Mogao sam kamo sam poželio, ali sve je bilo već viđeno i nije obećavalo baš ništa. Trebalo je nešto istinski pomaknuti s mjesta.

Moć sadašnjeg trenutka

Odlučio sam „zaustaviti“ svijet. Ušao sam u višesatnu meditaciju s čvrstom namjerom da prestanem misliti i da svijet napokon vidim onakvim kakav jest. Uspio sam nekoliko puta po nekoliko sekundi, što je bilo prekrasno, ali ne znajući, rasklimao sam svoju mentalnu konstrukciju svijeta i sutradan su se počeli javljati nevjerojatni strahovi od gubitka kontrole, ludila, smrti. Ni tlo pod nogama više nije bilo sigurno.

Sve je izgledalo kao da svakog trena može nestati i ti su trenuci bili užasavajući. To je trajalo godinu dana i u to me vrijeme prijatelj uspio nagovoriti da pročitam Moć sadašnjeg trenutka. Pisac knjige Eckhart Tolle, očito istinski prosvijetljena osoba, zasjao mi je kao jedina nada za izlazak iz stanja u kojem sam bio. Nagovorio sam njegovu izdavačicu da mi pruži priliku za susret s njim na jednom prijemu, a obećao sam i da ću im svirati na njemu.

Ona je pitala Eckharta, on je pristao i ja sam nakon deset godina uzeo čelo, kupio kartu za Vancouver i otišao u Kanadu. Imao sam tremu od susreta s nekim tko „vidi sve iza kulisa“, ali sam i znao da on ne sudi i sve prihvaća.

Susreti s Tolleom

Došla je ta večer. Nakon 50-ak uzvanika pojavio se i Tolle. Preletio je pogledom po prostoriji i znao sam da je primijetio sve, i mene s uzbuđenjem do grla. Redom je sve pozdravljao, u nekoliko koraka kojima mi je prilazio zapuhnula me jasna mentalna poruka da je on mekši od zraka i lakši od misli i da će doći ako to poželim i otići ako ne želim. Potom me je zagrlio!

Nekoliko puta sam imao prilike provoditi vrijeme s Tolleom, u razgovorima i šutnjama, čak sam mu i svirao, i svaki put dogodilo se nešto što me navelo na spoznaju ili zaokret u postavkama mojeg svijeta.

Iz Vancouvera sam se vratio bez strahova, ali više ništa nije bilo isto. Jasno mi je bilo da ne mogu dalje uhodanim putom. Prodao sam tvrtku, bez kalkulacija, i znao sam da će budućnost biti nešto što nikad nisam planirao.

Nisi nenormalan, to je prirodno

Jedino u čemu sam vidio smisao za investiranje bila je priroda. Kupiti što više netaknute prirode i spasiti je od uništavanja. Želio sam biti na mjestu koje nije kreirao ljudski um i koje samim time ne stimulira um na novu aktivnost. Prirodu je očito kreirala inteligencija veća od ljudske i učinio sam sve da se njome okružim i mislim drugačije.

Također sam znao da nisam jedini koji želi takav zaokret. Znao sam da će sve više ljudi gubiti tlo pod nogama i osjetiti želju za povratkom prirodi i svom plemenu. Naći se u okruženju koje će ih podržati u trenutačnoj disfunkcionalnosti i potapšati uz riječi: „Ne, nisi nenormalan, to je prirodno“.

Kupio sam veliko imanje na Kordunu i krenuo punom parom graditi ekoselo. Znao sam da će u njega biti privučeni oni koje „duh“ pozove. Spremao sam se na to da ne budem onaj koji kontrolira i čuva projekt. Zapravo, znao sam da to nije moj projekt iako sam ga ja započeo i u njega investirao sve što imam.

Koliko god sam znao da su stvari izvan mojih dosega brige i planiranja, jedan od najvećih izazova bio je upravo – pustiti kontrolu. Selo je raslo sa sve više „hobitskih“ ekokućica izgrađenih od blata i slame, otkrivali smo sve više obilja svuda oko nas. Što vlastitim uzgojem hrane, što samoniklim biljem.

A gdje je ekosuživot?

Nalazili smo po napuštenim imanjima razne sorte voća, od okolnih seljaka dobivali, kupovali ili s njima razmjenjivali hranu. Učili se primjeni permakulturnih principa i sve to obogaćivali starim znanjima i vještinama starosjedilaca. I unatoč obilju ekološke hrane i života u ekonastambama, sve je više postajalo jasno da nedostaje komponenta ekosuživota.

To je nešto što nas nitko nikada nije učio! Naprotiv, učili su nas da se bojimo bliž­njih, da se od njih osiguravamo, da ne vjerujemo bez ovjerenog potpisa i da one koji su različiti učinimo, milom ili silom, što sličnijima onome na što smo naviknuli. Monokultura kao stanje uma opasno prijeti bioraznolikosti!

Puštanje kontrole

Većini ljudi koji su se tijekom godina rada, selekcije i vjere u kvalitetniji život iskristalizirali u našem ekoselu, postalo je jasno da pravi ulozi nisu ulozi u dostignuća koja izvana izgledaju kao uspjeh, nego su oni nusproizvod stanja nas samih i događaju se spontano i bez puno napora. Shvatili smo i da su vještine poput nenasilne komunikacije ili istinskog slušanja sugovornika zapravo vještine rada na sebi.

Znamo i da su zajednice novoga doba, koje ne trebaju čvrstog lidera, ideologiju ili dogmu, zapravo skupine ljudi koji ne trebaju ovisnički jedni druge. Više su to snažni individualci, združeni jer se međusobno dobro razumiju, spremni da svoje obilje daju ondje gdje treba, sve jasnije spoznajući da je obilje nepotrošiva roba i da se umnožava davanjem. Trebalo je punih sedam godina da potpuno pustim kontrolu iz ruku i ostavim ekoselo da ide svojim putom, da drugi ljudi preuzmu moć i odgovornost te da se divim s distance.

Obilje svuda oko nas

Otpuštanje upravljanja vratilo mi je veliku količinu vremena i snage. Putokazi su me navodili da završim davno započet projekt modnih kutija. Ovaj put otpočetka okružen ljudima koji imaju potrebu kreirati, koji daju i ne pitaju koliki je njihov dio. Ovaj projekt pravo je estetsko uživanje. Radimo nešto što nam je lijepo i guramo da bude još ljepše.

Svi smo se složili da pola zarade stavljamo u fond iz kojeg ćemo pomagati inicijative koje nam se svide. Mislim da će im zajednički biti pravac koji svijetu ukazuje na obilje koje nas sa svih strana dodiruje.

PIŠE: Robert Schenk

IZVOR: sensaklub.hr

Podeli